Razgovor za mostarski Dnevni list
Dnevni list, Mostar, ponedjeljak, 25. svibanj 2009.
MOSTAR - Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u razgovoru za naš list iznosi razloge zbog kojih će se kandidirati za predsjednika Hrvatske, analizira trenutačni politički vrh susjedne nam države, te govori o aktualnim problemima u BiH. Trenutačno radi na Sveučilištu u Zagrebu, a već dvije godine predaje i na poslijediplomskom studiju na Mostarskom sveučilištu, sa čime je javnost slabije upoznata. Nakon održanih predavanja, odvojio je vrijeme za razgovor o aktualnim političkim, gospodarskim i kulturnim problemima Hrvata, kako u Republici Hrvatskoj, tako i u BiH.
S obzirom da ćete se kandidirati za predsjednika hrvatske države, na čije glasove najviše računate?
- Utrka za predsjednika države nije kao za parlamentarne izbore za koje se natječu stranke, tako da računam na sve glasove. Ovog puta mislim da će glasovati ljudi kojima je stalo do hrvatske države i njezine suverenosti. Smatram da će na ovim izborima presudne glasove donijeti iseljena Hrvatska, tj. svi oni koji se osjećaju ignorirano i zapostavljeno, a stvarali su hrvatsku državu. Kao Hrvati iz BiH koji su ostali bez podrške hrvatske službene politike, te vjernička Hrvatska koja se također osjeća izigrano.
Koga smatrate svojim najvećim protukandidatom?
- U najblažem slučaju je smiješno da se još uvijek ne zna datum predsjedničkih izbora. U svim civiliziranim zemljama ne samo da se točno zna kad će to biti, nego utrka kandidata počinje dvije godine prije samih izbora. Kod nas, se ne zna niti tko se kandidirao. Postoje neke naznake da bi dr. Ivo Josipović bio kandidat SDP-a, jer se najčešće njega spominje. Navode se i neka druga imena, ali mislim da su to više medijske spekulacije nego stvarna namjera i kandidatura tih ljudi. Mislim da najjače stranke imaju prednost, ali s obzirom da i SDP i HDZ tvrde da vode istu politiku, kad je riječ o međunarodnim odnosima, to znači da će njihovi kandidati biti na istoj valnoj duljini. Zato smatram da će se biračko tijelo više fokusirati na osobe i ponuđeni program. Vjerujem da će se birači odlučiti za promjenu politike koja Hrvatskoj nije donijela boljitak u posljednjih deset godina.
Kako komentirate moguću kandidaturu Ive Sanadera o kojoj će se kako je rekao izjasniti tek u rujnu?
- To su kalkulacije, a sa sudbinom države se ne smije kalkulirati. Postavlja se pitanje na temelju čega će se donijeti ta odluka tek u rujnu?! To je neozbiljan pristup gdje se na istu stranu stavljaju nacionalni, stranački i osobni interesi. Sudbina Hrvatske treba se krojiti na temelju onoga što se događalo čitav niz godina. Obećavaju nam se iluzije, dok nam je realnost 40 milijardi duga. To samo pokazuje koliko se i vodeća koalicija kao i oporba neodgovorno ponašaju prema sudbini hrvatske države.
Pomaže li Republika Hrvatska onoliko koliko bi trebala Hrvatima u BiH?
- Mislim da je to daleko od onoga koliko je dovoljno, pogotovo jer su Hrvati u BiH ostali razočarani što nisu mogli realizirati svoju konstitutivnost i što je to ostalo samo formalno pravo. Uz sve to nemaju institucija koje ih mogu štititi u BiH, a i Hrvatska je država u tom pravcu potpuno zatajila.
Kako komentirate današnju vlast u Hrvatskoj?
- Već deset godina imate istu politiku, bez obzira na promjenu vlasti 2003., koja nije ostvarila nacionalne interese. Potrebno je da dođe do zaokreta. S jedne strane imamo gospodarsku politiku kojoj je najbolji indikator 40 milijardi duga, s druge strane imamo jedno psihološko i socijalno stanje gdje su ljudi ostali bez ponosa i dostojanstva, a tu posebno mislim na one koji su stvarali hrvatsku državu. Nadalje imamo politiku koja tvrdi da Hrvatska nema alternative, politiku koja je odbacila i mlade ljude kao i one koji mogu dati nove opcije, različite pristupe pri stvaranju i kreiranju hrvatske budućnosti.
Ukoliko postanete predsjednik Hrvatske, koliko će Hrvati u BiH moći računati na vašu pomoć?
- Hrvatska država ima ustavne obveze brinuti se o Hrvatima svugdje u svijetu. Hrvatska je potpisnica međunarodnih ugovora kao što su Daytonski sporazum, Washingtonski sporazum, a uz sve to su RH i BiH i susjedne zemlje, tako da neke svoje razvojne planove moraju usklađivati. Činjenica je da BiH nema samodostatni razvoj, a jedini način rješavanja toga pitanja je da se ustroji prema onomu što je bio uvjet za međunarodno priznanje tj. Kultijerov plan, tako da svaki narod ima i svoju teritorijalnost i identitet.
Je li Hrvatska zaboravila lik i djelo prvog predsjednika države Franje Tuđmana?
- Moram spomenuti da tu postoje tri odnosa. To je odnos državne politike, odnos medija i odnos naroda prema prvom hrvatskom predsjedniku, i sve su to različite veličine. S jedne strane po mojoj procjeni hrvatski narod nije nikada promijenio sliku o prvom hrvatskom predsjedniku, kao jednom od najzaslužnijih osoba za stvaranje hrvatske države tj. osobe koja je dovela do međunarodnog priznanja i do pobjede u Domovinskom ratu. To potvrđuje činjenica da je više od 150 općina u Hrvatskoj imenovalo trgove i ulice njegovim imenom. Također mi ovu tezu potvrđuju i osobna iskustva iz odnosa s ljudima.
Odnosi medija prema prvom hrvatskom predsjedniku su podijeljeni. Imate one koji su za i protiv Franje Tuđmana, a te se slike temelje uglavnom na stavovima iz prošlosti. Imate i danas ljudi koji žale za raspadom bivše Jugoslavije, ali imate i one koji smatraju da su novonastale nedaće rezultati pogrešaka devedesetih godina, što se onda prenosi. Na taj način su predodžba i realnost dvije različite stvari.
Odnos aktualne vlasti tj.vrh HDZ-a se dosta licemjerno odnosi prema bivšem predsjedniku Hrvatske. U predizbornom vremenu svima su puna usta prvog hrvatskog predsjednika, a nakon toga nastaje zatišje. Takav je ujedno i odnos prema Domovinskom ratu, kao i prema braniteljima Domovinskog rata.
Kako komentirate da Mostar već osam mjeseci nema gradonačelnika?
- Mislim da je to također dio igara i uvođenja dvostrukih ili trostrukih kriterija. Tako da za Mostar vrijede posebna pravila, a ne većinska. To je ono što onemogućava razvoj. Nedopustivo je da se nameću kriteriji koje ne vrijede za druge. Rješenje za BiH su tri jedinice bez obzira je li ih nazivate entitetima, provincije ili nekako drukčije. One ne moraju biti u kontinuitetu ili u diskontinuitetu, ali moraju postojati institucije koje bi štitile na primjer Hrvate t i izvan granica entita. Niti jedan od tih entiteta ne bih mogao imati čistu strukturu kad je riječ o nacionalnom sastavu, tako da bi sve to dovelo do ravnoteže, tj. poštivanja drugih pripadnika što bi se na kraju reflektiralo na ostale entitete. To bi onda rješavalo i druge probleme gdje su nejasni odnosi većine ili manjine. Hrvatski entitet bi onda morao imati svoja glavna kulturna, gospodarska, politička, medijska i druga središta. Kulturni kapital čini jedan narod jačim, a žalosno je što se to slabo njeguje i u EU. Smatram da se Europska unija prema svojima članicama, njihovim stečevinama, kulturnim bogatstvima odnosi neprimjereno, arogantno i netolerantno. Možda se zemljama pristupnicama EU može reći za neke druge stvari da nisu dosegle europske kriterije, ali kad je riječ o kulturi, smatram to uvredom.
Kakav je vaš komentar na slučaj Branimira Glavaša, presudu, dvojno državljanstvo?
- U Hrvatskoj danas imate situaciju da se slučajevi kojima se sudi određuju izvana. Branimir Glavaš je također jedan od onih slučajeva koji se procesuira po nalogu europskih čimbenika, kao i neki drugi. Uz to postoje zabrane da se za agresiju ne sudi jer bi to usporilo povratak ili reintegraciju Srba. Zbog uvođenja takvih dvostrukih kriterija, za posljedicu imamo suđenje za nedjela u obrani, ali ne i za suđenje u agresiji. S druge strane imamo institut udruženog zločinačkog pothvata gdje u slučajevima Glavaš, kao i Gotovina, Čermak, Markač, te Prlić, Praljak, Petković, Stojić, Pušić, nitko nije optužen da je počinio zločin, niti da je naredio zločin, nego da su mogli znati da se on dogodio. To je takav pravni institut u kojim se izbjegava osuda za agresiju, tj. osuda politike koja je dovela do rata i svih posljedica ovog stanja. Sve to skupa dovodi u pitanje legitimnost takvog suđenja. Osim toga u slučaju Glavaš, kao i u slučaju Zagorac vjerodostojni svjedoci optužbe koji imaju svoj ugled i razlog biti svjedocima, odbačeni su, a uzete su osobe iz krim miljea kao vjerodostojni svjedoci. Postavlja se pitanje onda kako i zašto prvi nisu a drugi jesu vjerodostojni svjedoci?! Strogo sam protiv dvostrukih pravila. Sve što vrijedi za sve europske zemlje mora vrijediti i za Hrvatsku. Moramo stoga inzistirati na istim načelima, ako se želimo zvati pravnom državom.
Razgovarala: Marina Mikulić
- petak, 29.05.2009., 19:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #
Zašto se kandidiram?
Dragi prijatelji!
Izbori za trećeg predsjednika Republike Hrvatske koncem 2009. godine obveza su svih nas, da se zapitamo kome ćemo dati povjerenje da nas predstavlja u svijetu, te na koga možemo računati da će nas izvesti iz financijske, dužničke i gospodarske krize.
Pred nama su veliki izazovi kojih smo postali svjesni, jer su se proteklih godina iznevjerila naša očekivanja i nade u hrvatsku državu i njezinu sposobnost da se suoči s krizama. Svjedoci smo jedne iracionalne politike, koja je naivno vjerovala da će ustupcima na štetu vlastitih interesa kupiti naklonost velikih: ako Sabor pristane na optužbu za „Oluju“ kao udruženi zločinački pothvat, ako se generali izruče Haagu, ako se Hrvatska odrekne ZERP-a, … Svaki je od tih ako od 2000., 2004., ili 2008., bio isprazno obećanje da će Hrvatska biti primljena u EU. Vrijeme je da vratimo samosvijest i razum u hrvatsku politiku.
Umjesto da ponosno i dostojanstveno pregovaramo s predstavnicima međunarodne zajednice, nas predstavlja podanički mentalitet koji je Hrvatsku izručio, ali je nije uključio u Europu. Umjesto da nacionalnu energiju i pobjednički žar kojima je stvorena i oslobođena Hrvatska usmjeimo na izgradnju socijalne države i pravednog društva u kojem će se dobro i dostojanstveno živjeti, odrekli smo se ideala slobode, zajedništva i solidarnosti.katedrala
Nedostatak vjere i međusobnog povjerenja zapreka je svakoj zajedničkoj akciji, opstrukcija je svake nade i vizije koji nas mogu izvesti iz krize u kojoj se nalazimo. Građani nemaju povjerenja u upravu, državna uprava ne vjeruje građanima, stranke nemaju povjerenja jedne u druge, više vjerujemo strancima nego što vjerujemo Hrvatima iz dijaspore.
Međusobno se optužujemo, javno i tajno, u zemlji i inozemstvu. Za zločine, za pljačku, za korupciju, bez prave mjere za istinu i pravdu, bez odgovornosti za izgovorene riječi, bez činjenica, bez poštivanja čovjeka, ali i društva u kojem živimo i kojem pripadamo. Rastući pesimizam i strah pred poznatim i nepoznatim iskušenjima sutrašnjice, posljedica su ne samo krize u kojoj se nalazimo, nego i nametnutog nam nepovjerenja.
Najveća je prepreka našoj boljoj sutrašnjici naša vlastita nesposobnost i uskogrudnost. Sami smo sebi najveća zapreka da budemo uspješni. Moramo prestati s međusobnim optuživanjem i početi cijeniti i poštivati i sebe i druge.
Da bismo izašli iz krize, moramo obnoviti Hrvatsku!
Moramo obnoviti povjerenje u to, da možemo svojim vlastitim snagama, voljom i hrabrošću donositi odluke o vlastitoj sudbini! Naša zemlja tako će se riješiti svih zapreka i zala koji joj stoje na putu. Nitko ne može umjesto nas donositi odluke koje su najbolje u našem interesu, jer ako nećemo preuzeti odgovornost za svoje odluke i svoju sudbinu, živjet ćemo kao izvršitelji tuđih planova i želja, bez ponosa i dostojanstva.
Zato moramo obnoviti politiku, u nju vratiti intelektualnu i narodnu elitu, koja će nuditi poštene odgovore na izazove i prijetnje pred koje nas postavljaju.
Hrvatska će biti moderno društvo, ako okruženi drugim zemljama i drugim nacionalnim interesima ne budemo propuštali prilike u kojima možemo sami u svojem interesu graditi budućnost. Politika koja poručuje da "nema alternative" je neučinkovita, oduzima nam nadu u bolje sutra. Zato moramo vratiti rad hrvatskog čovjeka na ono mjesto koje mu pripada, svi trebamo sudjelovati i određivati svoje razvojne planove i prioritete, ne u tuđem, nego u hrvatskom nacionalnom interesu. Kako bismo to mogli postići, moramo prestati s međusobnim optuživanjem, neslogom i sukobima.
Budućnost možemo graditi jedino na zajedničkim interesima i međusobnom poštovanju, nudeći različite putove koji streme istom cilju.
Europska unija nije ni obećana zemlja, niti zemlja spasa
Iluzije su i floskule da će svi naši gospodarski i politički problemi biti riješeni ulaskom u EU. Hrvatska je Europa za koju se borimo, a Europska unija je politička organizacija.
Na toj osnovi potrebno je obnoviti naše pregovaračke odnose s EU i graditi naše odnose s Europskom unijom.
Europska unija ima budućnost kao savez suverenih i samostalnih država. Zato Hrvatska ne može pristati na takve aranžmane u kojima EU prema Hrvatskoj primjenjuje dvostruke kriterije, u kojima Hrvatska stalno preuzima samo nove obveze, a ne ostvaruje nikakva prava. Budućnost EU ovisit će o demokratizaciji odnosa unutar unije. Ako će u EU odluke donositi samo veliki, onda će posljedice po ljudstvom malobrojne europske narode biti nepredvidive. Zato Hrvatska mora biti krajnje oprezna, kako lošim izborom ne bi ugrozila svoju budućnost.
Za mene to ukratko znači, Hrvatska se mora izboriti za ravnopravnost, osigurati svoj suverenitet, slobodno izabrati savezništva koja joj odgovaraju i osigurati neovisnost u postojećem međunarodnom poretku.
No, jednaka je opasnost i od nametanja "zapadnobalkanskih" integracija. Nitko ne može birati svoje susjede, ali možemo ne ponavljati pogreške iz prošlosti. Dobrosusjedski odnosi se mogu i moraju izgraditi i obnoviti jedino na uvažavanju istine i međunarodnih pravnih normi. Uzmicanjem pred istinom, pristankom na kriminalizaciju hrvatske bliže i daljnje prošlosti, službena politika nije udobrovoljila naše susjede, nego je našu budućnost ponovo opteretila starim optužbama i mitovima.
Međunarodna savezništva, dobrosusjedski i partnerski odnosi ne mogu se graditi na takvoj osnovi.
Zato naš interes treba biti usmjeren k budućnosti koju sami izaberemo, a ne na "zapadnobalkanske" političke asocijacije koje će drugi izabrati za nas.
Početkom 1990-ih domovinska i iseljena Hrvatska zajedno su stvorili i obranili Hrvatsku. Svi smo tada bili hrvatski branitelji u najširem smislu, ali hrvatsko iseljeništvo danas je isključeno i većinom odvojeno od bilo kakvog utjecaja na kreiranje političkog i gospodarskog života u domovini. Nekad je naše zajedništvo pokretalo snažni val entuzijazma, inicijativa, napora koji su mijenjali okvire, sklopove, oblike moći, te institucije prethodnog razdoblja upamćenog po općem pomanjkanju slobode.
Hrvatska je pobijedila politički i vojno u Domovinskom ratu. Mi smo baštinici te pobjede i tog nasljeđa. Devedesetih godina uspjeli smo ostvariti političku slobodu. Sada je pred nama nova zadaća: oblikovati slobodu u modernoj gospodarskoj i kulturnoj praksi.
Zbog progresivnog rasta dugova u posljednjih deset godina, kako države, gospodarstva, tako i dugova hrvatskih obitelji, prijeti nam gubitak gospodarske slobode. Ako želimo dobro budućim hrvatskim generacijama, mi ćemo prekinuti neodgovorno zaduživanje, zajedno u domovini i uz podršku najvećih hrvatskih sinova i kćeri diljem svijeta, obnovit ćemo naše gospodarstvo i ostvariti gospodarsku slobodu.
Želimo jasno poručiti osporavateljima naše slobode, da je hrvatski narod o čijoj sudbini ti osporavatelji odlučuju, baštinik pobjede iz devedesetih godina, te da u svojoj zemlji bogatoj prirodnim resursima i svekolikim mogućnostima odbija biti dužnik, da odbija bilo kome dužnički robovati. Dugove ćemo vratiti ali više nećemo pristati na politiku koja će zaduživanjem kupovati naklonost birača i svoj opstanak na vlasti, i politiku koja vjerovnicima omogućava da nam kroji sudbinu.
Baštinici smo generacija koje su zajedno pobijedile u Domovinskom ratu. Na njihovim idealima, i na primjeru žrtava palih za slobodu, obnovit ćemo duh zajedništva i domoljublja, kao onih vrijednosti koje su veće i važnije od sitnih osobnih ili pak stranačkih interesa. Jedino na zajedničkim idealima i vrijednostima može se graditi slobodna, pravedna i postojana Hrvatska.
Potrebno je obnoviti razgrađene i oslabjele državne institucije. Obnoviti ugled i poštovanje hrvatskim braniteljima, obnoviti sustav nacionalne sigurnosti, te Hrvatsku vojsku, jer smo svjesni da nas u suvremenom svijetu čekaju mnoge prijetnje s kojima će Hrvatska biti suočena, bilo sama, ili pak kao članica NATO saveza.
Ne prihvaćam ravnodušno činjenicu da je iseljena Hrvatska ignorirana, marginalizirana i odbačena od službene politike. Obnova veza i uspostava trajnih mostova s iseljeništvom mogu i Hrvatskoj i njezinim ljudima diljem svijeta osigurati višestruku korist: gospodarsku - jer su to investitori koji i s malim ulaganjima mogu pridonijeti razvoju gospodarstva; diplomatsku - jer je iseljena Hrvatska najbolji zagovornik naših političkih i gospodarskih interesa u svijetu; demografsku – jer njihov povratak može biti doprinos i demografskoj obnovi Hrvatske.
Hrvatska ima i Ustavne i međunarodne obveze prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Nažalost tamošnji su Hrvati izgubili samopouzdanje u svoje mogućnosti, tako i vjeru u hrvatsku državnu politiku koja im nije pomogla, jednako kao ni međunarodna zajednica. Trebamo pomoći da se u BiH uspostavi ustavni poredak koji će jamčiti stvarnu, a ne samo deklarativnu konstitutivnost i ravnopravnost hrvatskog naroda. Naša je povijesna zadaća i moralna odgovornost obnoviti potporu Hrvatima u BiH, te sa predstavnicima međunarodne zajednice zagovarati trajno ustavno uređenje BiH, koje neće izbrisati konstitutivni hrvatski narod iz te države.
Duhovna obnova Hrvatske bit će onemogućena ako će u društvu vladati korupcija i nepotizam. Tada su na vlasti sila i nepravda, a caruju laži, obmane i prijevare. Zajednička nam je zadaća da obnovimo one vrijednosti kako bi krepost, stručnost, školovanost i poštenje bile odlike za stjecanje i radnih mjesta i službenih pozicija.
Trebamo profesionalnu i učinkovitu državnu upravu u kojoj će raditi časni i sposobni ljudi.
Umjesto sadašnjeg tužnog i zabrinjavajućeg stanja, želio bih u sljedećim godinama svekoliko djelovanje hrvatske vlasti usmjeriti prema jednom od najvažnijih ciljeva. A to je stvaranje pravila igre u kojima će mladi naći svoju priliku u svojoj zemlji. Kako ne bi odlazili u tuđi svijet trbuhom za kruhom, kako ne bi odustajali od braka, obitelji, rađanja i odgajanja djece. Kako bismo umjesto apatije, razočaranja, nezainteresiranosti za život, gospodarstvo i politiku, dobili Hrvatsku kao domovinu našeg mladog čovjeka, usmjerenu prvenstveno sreći, a ne izrabljivanju svojih mlađih generacija. Na svim društvenim razinama nova pravila igre moraju otvoriti prostore mladima, koji će više nego ikada do sada preuzimati upravljanje, poslove i odgovornosti. Koji će tako osnažiti domovinu i pripremiti je za konkurenciju u globalnom okruženju, u kojem s najvećim energijama nastupaju upravo nacionalne ekonomije s mlađom strukturom stanovništva.
Dragi prijatelji,
ovo nije moj program. Ovo su razlozi i motivi radi kojih se smatram obveznim prihvatiti kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske.
Kako ne bih iznevjerio one ideale mnogih generacija da živimo u svojoj, hrvatskoj državi, u društvu socijalne pravde koje će se ravnati prema visokim moralnim načelima. U društvu koje neće biti plijen
profitera, karijerista i licemjera, poljeveć će cijeniti rad i uspjeh na poslu, čestitost u obitelji, poštenje u zajednici, te odanost općem dobru i domovini.
Ima mnogo posla! U svakom poslu treba odnekud početi. Želim početi, kako naši ljudi kažu, „od glave“! Početi s promjenama koje će svima omogućiti da učine što smatraju da im je dano, u okruženju ukojem su najbolji poznavaoci, u kojem svakodnevno žive i rade.
Svjestan sam da ovo nije posao za jednoga čovjeka. Ovo je svjetonazor pomoću kojeg možemo zajedno obnoviti Hrvatsku.
